Napustio nas je David Lynch. Jedan od najvećih američkih redatelja svih vremena preminuo je u siječnju 2025., samo 5 dana prije svojeg 79. rođendana. Lynch je evakuiran iz svog doma zbog šumskih požara u južnoj Kaliforniji; Deadline Hollywood je izvijestio da su ti događaji prethodili terminalnom pogoršanju njegova zdravlja. Lynch je preminuo u kući svoje kćeri. Iza sebe je ostavio 10 dugometražnih filmova, jednu spektakularnu seriju te bezbroj kratkih video uratka, od majmuna koji se nađe u zaključanoj željezničkoj postaji gdje detektiv za ubojstva vodi razgovor sa izmučenom životinjom do YouTube projekata poput izvlačenja brojeva i čitanja vremenske prognoze. Sve je to bio David Lynch. Ali to su poznate informacije, sada malo subjektivnog dojma od autora članka.
David Lynch je bio jedan od najvećih američkih filmaša ikada. Ono kako je on znao prikazati snove, i na malome i na velikome ekranu, je nešto što treba cijeniti. Jednom sam u razgovoru sa čovjekom koji je završio filmsku akademiju rekao da “ne mogu razumjeti kako netko tko kaže za sebe da voli filmove, ne voli Kubricka, ali da mogu uvijek razumjeti osobu koja ne voli Davida Lyncha”. Ta osoba se složila sa mnom. Jer to ima smisla. Kubrick je bio genije, netko tko je napravio remek djelo u praktički svakome žanru, ali Lynch, Lynch je netko koga treba kužiti. I pod to ne mislim na onu “nisi skužio tekst, ili film, ili što je pisac želio reći”, nego čisto na to da ga treba osjećati. Lynch se gledao. I slušao. Nakon toga su dolazile do izričaja sve ostale nebitne stvari filma. Ono oko čega se volimo svađati i prepucavati. Tko je bolji glumac. Kakva je priča. Ono gdje tražimo logiku. Nema logike u snovima. Ne možete ih objasniti kada se probudite, a nekada ih se niti ne sjećate. Snovi nemaju boje i ne trebaju pravdanje. Nisu podložni zakonu ili brojevima, ne odgovaraju nikome. Snovi su naši. Personalni. Takav je bio Lynch. Od samih početaka na filmu Eraserhead iz 1977. godine gdje smo gledali čovjeka koji pronađe mutantsko dijete koje samo vrišti. Današnja publika bi otišla iz kina. To je ružno, odvratno to je groteska, prikazivanje ljudi ili predmeta u komično-nakaznom obliku. Baš kao takva kratka pripovijetka, novela ili drama. Nakon gledanja filma ti nemaš šta objašnjavati. Ili ti se svidjela pokretno-zvučna slika koju si vidio ili ne. Nakon toga je uslijedio “normalniji” film. Film prema čovjeku koji je bio stvarna osoba. Čovjeku slonu. Film koji ne bi zaživio bez Mela Brooksa, Lynchovog prijatelja, koji je vidio potencijal tada 34-godišnjeg redatelja. Financirao je film, a Lynchu je dospjela prva nominacija za Oscara u krilo. Lynch nikada nije bio netko tko će snimati filmove radi novaca ili nagrada. Odbio je Lucasa i njegov serijal Ratovi zvijezda jer ga je bolila glava nakon sastanka sa istime. Umjesto toga dobili smo njegovu adaptaciju Dine. Danas se lome mnoga koplja oko toga jeli to remek djelo ili propali pokušaj. Na stranu sve, ali ja ne vidim mnogo Lyncha u Dini. Nije to bilo za njega, barem ne po meni. Lynch je otišao na nešto što je bilo njegovo. Napisao je i režirao remek djelo Plavi baršun 1986. godine. Dao je glavnu ulogu tada nepoznatome Kyle MacLachlanu u filmu gdje smo konačno vidjeli i saznali za šta je Lynch točno sposoban. U tom filmu imamo sve “njegovo”, od upotrebe muzike, do prikazivanja američkog predgrađa, onako kako ga je Lynch vidio. Na samome vrhu lijepo, šareno, čisto, bez kriminala, a ispod toga svega nasilje i zlo. Kriminal. Silovanje. Otmica. Ubojstva. Nešto što se toliko svima svidjelo da je došlo do toga da Lynch pređe na male ekrane i ponovi sve to. I tako smo dobili i najutjecajniju seriju svih vremena, Twin Peaks. Serija koja je “kutiju za idiote”, kako se tada nazivao televizor, pretvorio u nešto što se treba pratiti. I razmišljati. Jer nije bitno samo ono što je na površini, nego ispod nje, sjetite se Plavog baršuna. Gore je sve u redu, dolje je kaos. Tako je Lynch razmišljao. Televizor nije bio više tu radi pozadinske buke. Postao je nešto drugačije, nešto novo, nešto neviđeno. Dvije sezone je trajala serija prije nego što je otkazana, ali kakve su to dvije sezone bile. Spektakularne. Poslije 26 godina snimio je treću sezonu i prezentirao je kao film koji traje 18 sati. Tu se oslobodio, tu je Lynch bio Lynch. Nije bilo nikoga da mu govori šta treba ili šta ne treba. Kasnije je snimio još nekoliko sjajnih filmova, Divlji u srcu, Twin Peaks: Vatro, hodaj sa mnom, Izgubljena cesta koji je van svake pameti, Prava priča te posljednji, Inland Empire. Ali onaj koji treba izdvojiti je Mulholland Drive. Film je to u kojemu smo vidjeli kako snovi izgledaju na ekranu. Miks svih vrsta trilera i misterije, mnogi su taj film nazvali najboljim u stoljeću. Nema potrebe više pričati o njegovim filmova osim da ih toplo preporučujem ako su vam dosadili standardni filmovi čije ste priče vidjeli iznova i iznova jer Hollywood nema ideja. Lynch je stvorio iluziju kako američki filmovi mogu biti umjetnost, i to je njegov najveći doprinos. Oscara nikada nije osvojio iako je bio 4 puta nominiran, ali on je bio iznad Oscara.
“Život je vrlo, vrlo kompliciran, pa tako treba dopustiti i filmovima.” – David Lynch (1946.-2025.)